U septembu 2020. godine, na Menhetnu, u Njujorku, osvanuo je sat koji otkucava unazad. U ovom trenutku piše „7 godina, 247 dana, 12 sati i 44 minuta“. Vrijeme na satu će nastaviti da teče sve dok ne dostigne nulu, što će označiti da smo potrošili sav „budžet“ za ugljenik i da u tom trenutku živimo pod klimatskim uticajima razornog karaktera. Označiće da je rast globalne temperature prešao prag od 1.5 stepeni, da smo nepovratno izgubili ledeni omotač, a da toplotni udari i rast nivoa vode život na Zemlji čine nesnosnim.
Možda posljedice klimatskih promjena ne osjećamo intenzivno i u svakom trenutku kao posljedice korona virusa, te smo samim tim ušuškani u farsu da se ništa ozbiljno ne dešava i da je problem klimatskih promjena nešto što možemo ostaviti „za sjutra“. Za neki novi požar koji će sahraniti Amazoniju i pčele, za neki novi uragan koji će odnijeti baklju sa Kipa slobode, ili nečiju kuću u Nju Orleansu. O tome će se govoriti tri dana bez četvrtog, jer ne gori naša kuća, ne čekamo zbog toga sate u redu ispred domova zdravlja sa maskama, nismo zbog toga na respiratorima i nemamo zbog toga temperaturu. Ili?
Nikada nećete pročitati da je neko umro od zagađenog vazduha ili pretjerane kupovine plastike, ali ćete pročitati ili čuti da se umire od srčanih i moždanih udara, respiratornih problema i širenja zaraze, što su sve zapravo posljedice smanjenja ozonskog omotača, što je posljedica zagađenja vazduha, što je direktan uzrok klimatskih promjena. Samim tim, izlišno je govoriti o tome šta je zapravo najveći problem na Zemlji. Smanjenje ozonskog omotača, zagađenja, korona (ili bilo koji drugi) virus su lanac uzročnika klimatskih promjena koji život na Zemlji, tiho i podmuklo, čine problematičnim, i to u najboljem slučaju. Naša kuća zapravo gori.
Teško je preduzimati nešto konkretno i aktivno se boriti protiv problema kojeg smo u teoriji možda i svjesni, kada znamo da nam je novi dan ipak zagarantovan. Tokom katastrofa kao što je pandemija korona virusa ispliva ljudska priroda da se borimo protiv aktuelnih problema koji kratkoročno kvare život, te tako zanemarujemo dugoročne katastrofe.
Korona virus je užasan, klimatske promjene su užasnije.
Osmog novembra ove godine, građani Podgorice pili su kafu u majicama kratkih rukava pored okićene jelke na Trgu. Možda ćemo na nekoj od mreža taj divan dan podijeliti kao „najljepši u godini“ ili kao „uživanciju“ dok zapravo svjedočimo samoubistvu ljudske rase. Planeta Zemlja će nastaviti da postoji i bez nas, u ovom ili onom obliku, nastaviće da se okreće oko Sunca (mada je za neke i to diskutabilno no dobro), kao što čini već četiri milijarde godina.
Mi nju ne možemo unišititi, uništavamo samo sopstveni opstanak. Ne bi bilo loše s vremena na vrijeme baciti pogled na sat.
A on pokazuje:
7 godina
247 dana
12 sati
40 minuta
